Povodom ankete Turističke zajednice Trogira (klikni ovdje), kojom se žele ispitati stavovi stanovnika Trogira i trogirskog akvatorija o utjecaju turizma – od buke, otpada, gužvi i porasta troškova života do pitanja održivosti samog sustava – donosim svoj stručni osvrt na ovu temu.
Za nas, stanovnike Drvenika Velog, ovakva anketa djeluje u najmanju ruku začuđujuće. Godinama upozoravamo na devastaciju obale, ilegalnu gradnju, rad u turizmu bez dozvola, divlje sidrenje, gomilanje kućnog i građevinskog otpada, te na neregistrirana vozila i olupine, koje se odlažu posvuda čak i po poljoprivrednim zemljištima. Slična je situacija i s građevinskim otpadom, koji se godinama nekontrolirano deponira, čak i na zemljištu bivše vojarne Komorovica, koja je u vlasništvu Republike Hrvatske.
Unatoč brojnim prijavama i apelima, do danas se ni gradske službe, ni Turistička zajednica nisu sustavno uključile u rješavanje tih očitih i dugogodišnjih problema.
Izostaje konkretno djelovanje ondje gdje su problemi najvidljiviji. Zbog toga ovakve ankete, iako formalno dobronamjerne, teško možemo shvatiti ozbiljno.
Održivi turizam – koncept bez sadržaja
Pojmovi održivost i turizam sve se češće dovode u pitanje, pa čak i odbacuju, jer turizam u svom sadašnjem obliku nerijetko znači opterećenje za prostor, zajednicu i okoliš. Kada na određeno područje dođe više posjetitelja nego što ima stanovnika, kada se već samim dolaskom – zrakoplovom, automobilom ili brodom na fosilna goriva – stvara negativna ekološka bilanca, tada je jasno da se radi o sustavu koji je inherentno neodrživ.
Čak i u slučajevima kada se koristi tzv. “zelena mobilnost”, poput električnih vozila ili brodova, ukupni utjecaj na okoliš ostaje signifikantan, budući da i sama proizvodnja takvih tehnologija nosi velike ekološke troškove. Masovni, kratkotrajni turizam – s prosječnim boravkom od svega tjedan dana – dodatno opterećuje lokalne resurse: vodu, energiju, prostor, a hrana koja se konzumira u velikoj mjeri dolazi iz uvoza, jer lokalna proizvodnja nije dostatna.
Kratka, intenzivna sezona i orijentacija na brzu zaradu, uz istovremeno niske plaće i nedostatak dugoročne raspodjele koristi, pokazuju da trenutni model turizma ne doprinosi stvarnom održivom razvoju. Održivost, zapravo, počinje tek kada smo spremni napraviti “korak unatrag” – preispitati postojeće obrasce, prihvatiti umjerenost i graditi ravnotežu između ekonomskih, društvenih i okolišnih ciljeva.
Koncept ESG (Environmental, Social, Governance) u teoriji pruža odličan okvir, no u praksi se pokazuje teško provedivim dok ne postoji konsenzus o samim pojmovima, prioritetima i dugoročnim ciljevima. Potrebno je jasno definirati smjer: gdje želimo da naš otok, mjesto, grad, županija ili država budu za 5, 10 ili 15 godina?
Pouke iz slučaja Krknjaši – ogledalo neuspjeha sustava
Sličnu sliku pruža i studija slučaja Krknjaši, koja jasno pokazuje kako neodrživi turizam proizlazi iz nedostatka sustavne regulative, kontrole i upravljanja prostorom. Prostor koji je trebao biti primjer prirodne i kulturne baštine, pretvoren je u neregulirano turističko područje bez osnovne infrastrukture, gdje se gospodarska korist ostvaruje na uštrb zajedničkog dobra.
Krknjaši su postali simbol nesklada između deklarativne “održivosti” i stvarnog stanja na terenu – gdje institucije zatvaraju oči pred nelegalnim aktivnostima, a lokalna zajednica ostaje bez glasa. Ovaj primjer jasno pokazuje da se održivost ne može graditi na prešutnom ignoriranju problema, nego samo kroz transparentnost, provedbu zakona i dugoročnu strategiju upravljanja prostorom.
Zaključak – vrijeme za stvarni strateški zaokret
Održivost počinje tek kad smo spremni suočiti se s postojećim stanjem, preuzeti odgovornost i jasno definirati smjer razvoja: gdje naš otok, grad i županija žele biti za pet, deset ili petnaest godina.
Bez stvarnog uključivanja lokalne zajednice, kontrole prostornog planiranja, zabrane divlje gradnje i regulacije gospodarenja otpadom, svaka rasprava o održivosti ostaje samo formalnost.
Hrvatskoj je potreban sveobuhvatan strateški zaokret – nacionalna strategija održivog razvoja, koja povezuje turizam s lokalnom proizvodnjom, demografijom, obrazovanjem i energetikom. Takva strategija mora biti usmjerena na stvaranje dugoročne koristi za zajednicu, a ne isključivo na kratkoročnu ekonomsku dobit pojedinaca.
Tek tada će pojam održivi turizam dobiti stvarno značenje – kao oblik života i razvoja koji čuva prostor, ljude i resurse za buduće generacije.
ZAŠTO HRVATSKA NE USPJEVA? – studija slučaja Krknjaši – Zirona.org
BLUE LAGOON – simbol nepravde i institucionalne nemoći? – Zirona.org
press kit – Građanska inicijativa za razvoj otoka Drvenika V