-Između suhozida i kvadova: Priča o otoku koji gubi dušu-
–Kolumna–
Kad se u medijima pojave članci koji otoke poput Drvenika Velog opisuju kao “posljednje oaze mira i sreće”, čovjek bi pomislio da govori o nekom drugom mjestu. O razglednici. O kulisi. O turističkom sloganu. Ne o stvarnom otoku na kojem ljudi žive, rade, bore se i – sve češće – šute dok gledaju kako im prostor nepovratno izmiče.
Ja Drvenik Veli ne poznajem iz vikend-posjeta ni iz turističkih brošura. Poznajem ga po ljudima. Po prezimenima. Po suhozidima koje su moji preci slagali rukama. Po ribarskim mrežama koje su se krpale u hladu, po mirisu konoba, po tišini koja nije bila praznina nego način života. Na otoku sam provela mnogo vremena, kroz različite epohe – političke, društvene i infrastrukturne. I zato znam: slika koja se danas prodaje nije istina, nego selektivna scenografija.
Jer Drvenik Veli odavno više nije “netaknuta oaza”.
Ne spominje se rušenje suhozida. Ne spominju se kvadovi koji razaraju puteve i maslinike. Ne spominju se automobili bez registracija koji voze gdje žele. Ne spominje se buka, nered i narušavanje mira usred sezone. Kao da komunalni red na otoku ne postoji – ili još gore, kao da za otok ne vrijedi.
Ne spominje se ni devastacija Krknjaša, tog prirodnog bisera koji je pod naletom nekontroliranog turizma postao simbol nebrige. Stanovnici Krknjaša godinama upozoravaju na probleme: sidrenje bez kontrole, otpad, buka, pritisak na infrastrukturu, uništavanje podmorja. Ali ti glasovi rijetko probiju do “lifestyle” članaka.
Jer komercijalni tekstovi ne pišu o stvarnosti – oni prodaju dojam.
Otok je postao ljetna kulisa. Scena za fotografije. Pozadina za jahte. Tu i tamo koji ribarski brod podsjeti da je ovo nekoć bilo ribarsko mjesto, da je more bilo izvor života, a ne samo dekor za turizam.
Šaka u oko stoji devastirana marina – nikad dovršena, nikad stavljena u funkciju. Kuće koje joj pripadaju propadaju. Krovovi se urušavaju. Beton i nebriga kao spomenik promašenim investicijama i izostanku odgovornosti.
A selo, za nas MANDROĆ? Izvorni centar otoka?
Mir postoji – ali samo za one daleko od trajektne luke. Za one koji ne žive uz buku, promet, gužvu i pritisak sezone. Kako je ljudima u samom srcu mjesta – to nikoga ne zanima. Njihova svakodnevica nije turistički atraktivna, pa ne ulazi u članke.
Misto je bilo izvorno do onog dana kada je odlučeno da će prugu voziti trajekt i kada je dozvoljen prvi automobil na otoku. Tada počinje polagani gubitak identiteta. Ne preko noći, nego tiho, korak po korak – asfaltom, bukom, stihijom.
Nisam protiv razvoja. Nisam protiv turizma. Ali jesam protiv nekontroliranog turizma. Protiv razvoja bez plana. Protiv devastacije koja se prikazuje kao napredak.
Otok nije kulisa. Otok je zajednica.
Ako se nastavi ovako, ostat će samo razglednica – bez duše, bez ljudi, bez autentičnosti koju su generacije stvarale.
A onda će i ti “članci o oazama mira” postati besmisleni.
Jer mira više neće biti.
Vaša Nives, Šeglina i Fabina
press kit – Građanska inicijativa za razvoj otoka Drvenika V
#DrvenikVeli
#OtokNijeKulisa
#StopDevastaciji
#OdrziviTurizam
#SpasimoOtok
#Krknjasi
#BlueLagoon
#MasovniTurizam
#ZastitaBastine
#Suhozid
#ZivotNaOtoku
#KomunalniRed
#DivljiTurizam
#OtokZaLjude
#AutenticniJadran
#PametniRazvoj
#NeBetonizaciji
#GlasOtoka
#LokalnaZajednica
#SustainableIslands
